Iz sehare mojih čitanja

Valjda i dolazimo na svijet jedni radi drugih. Jedni od drugih. Jedni za druge i jedni drugima. "Šahrijarov prsten" onaj je arhetip knjige iz kojeg bismo mogli beskrajno crpiti i apstrahirati citate, misli, ideje, naravoučenija a ipak nikad ne bismo došli do onog temeljnog i najdubljeg sedimenta. Karahasanove knjige su i inače, kako ih on naziva, razgovori, a ova je tipičan primjer takve. Kroz razgovor sa čitaocem raskriva se kriptičnost alteriteta, razumijevanje i odnos prema Drugome, razumijevanje sebe kroz Drugoga, te cjelovitost i smisao egzistencije u geografskom toposu na kom smo smješteni. Na jednom mjestu Karahasan kaže da je temeljna bosanska potreba - potreba za odlaskom. Da li je to zaista tako? Ili pak, kroz kontekstualizaciju romana koji tretira ratno Sarajevo, Sarajevo ponad kojeg prolijeću neprijateljski avioni, uviđamo da je jedini pronalazak  sebe i svojega bio izvan dosega poznatog i svojega. Tu dolazimo do simbola koji opkružuje knjigu...

Sve se raspada u vama nakon čitanja ove knjige. Roman Chinue Achebea prikazuje bolje nego li bilo kakva povijest Afrike, historija Nigerije, geneza Igbo/Ibo naroda unutarnje raslojavanje plemenskih zakona, moralnih kodeksa, uvjerenja i ljudskog Ja. Kroz neobično interesantnu strukturu romana, na površinu biva iznjedren jedan itekako važan narativ - onaj koji objašnjava na koji je način uspostavljen i podešen život unutar jednog plemena, unutar jednog naroda o kojem jako malo znamo. Saznajemo smisao života, božanstva koja oni svetkuju, mitološku dimenziju duboko inkorporiranu u njihovo unutarnje kolektivno biće. Pritom, možemo primijetiti da se ambicije i konačni ciljevi čovjeka dalekog od civilizacijskih dostignuća, tehnološki prosperitetnog doba ne razlikuje umnogome od čovjeka koji živi za dan, za titulu, za slavu, za moć. Zapravo, ovi ljudi su samo otvoreni u pogledu toga što žele postići i načina na koji čine stvari. Kad onda počinje taj raspad iz samog naslova...

Imajući u vidu da je ovo moje drugo, napose ozbiljnije čitanje Kunderine knjige Nepodnošljiva lakoća postojanja , ono srednjoškolsko bih sada mogao polagano potisnuti u zaborav pitajući se Beethovenovim pitanjem Muss es sein? na što bi mi vremensko-prostorni kontinuum dao siguran odgovor: Es muss sein. Težina, neophodnost i vrijednost su samo tri međusobno povezana pojma: teško je samo ono što je neophodno, samo ono što je teško ima vrijednost. Na drugom mjestu, Kundera veli: U nužnosti nema čarolija, a slučajnost ih je puna. Ovaj filozofski roman bih mogao osloviti svakojakim nazivima, ali mislim da nijedan od njih ne bi specificirao šta je to što je u njemu tematski najistaknutije, šta je to što ga čini posebnim. To su vjerovatno sve one misli  koje ostaju na svakoj stranici čitanja u nama, neizrečene ali uprisutnjene. Roman o ljubavi - da, ali ljubavni roman - ne. Kundera propituje ljudsko ponašanja u, kako on sam kaže, "klopci u koju se pretvorio život...

... postoji jedan Bog ljubavi koji nas je stvorio ovde na svetu da bismo živeli u svetu. Ciceron kaže da je ispovediti se lek za onoga ko je grešio. Život je tako kratak (lat. Vita brevis). Kroz ovo kratko djelo pisano u nekoj feljtonskoj, ili čak epistolarnoj formi, Gorder nas vodi kroz stvarno/fiktivno pismo Florije Emilije kršćanskom svecu Aureliju Augustinu koji u svojim Ispovestima spominje da je izvjestan broj godina svog života proveo u vanbračnoj ljubavi sa ženom, ali ne detaljiše o tome, jer se fokusira na spasenje sopstvene duše. Upravo ta žena odgovara spomenutom čovjeku pismom (tj. ovom knjigom - Codex floriae) u kojem argumentovano i slojevito ali koncizno pokazuje neutemeljenost Aurelijevih stavova i logike. Još važnije, ova knjiga nam pruža uvid u jedan povijesni kontekst koji razgolićava stereotip koji se formira ne znajući mnogo o nečijem životu već samo ono što nam se javno nudi. Na koncu, svi smo mi ljudi.

Potpuno mi je jasno zašto ovu knjigu smatraju savremenim klasikom. Knjiga čija je tema aktuelna možda i više nego u svoje vrijeme, spaljivanje i uništavanje knjiga i kuća u kojima se knjige nalaze. No, sam problem, kako ga i autor Bradbury pojašnjava, nije posjedovanje već čitanje knjiga. Knjige nisu opasne ako samo tako stoje kao beskorisni objekti na koje prašina pada postajući tako ne-knjige. Opasne su samo onda kada bivaju čitane, kada bezbrojni univerzumi ideja poteku našim umovima. Tada, istina, postajemo smrtonosni, besmrtni, ubojice jer jedino piće vječnosti koje nam zaista daje dah onostranog jesu knjige. Povedi me, Montag! Povedi sa sobom daleko od svijeta gdje TV-zidovi ispiru mozgove, daleko od svijeta gdje se dan-noć puštaju sapunice, epizode i riječi, riječi, riječi, mnogo riječi bez značenja i smisla. Budimo izgnanici od takvog naroda, bježimo da čitamo Shawa, Shakespearea, Platona, Ortega y Gasseta... Jer, ne morate ljudima uništiti vladu, banku da b...

Sjajna knjiga iz pera ispolinskog autora. Ne znam kako o ovoj knjizi govoriti objektivno-kritički kad sam kroz ove lične eseje, intimne priče Saše Hemona proživio subjektivnu ekstazu. Iako običavam vaditi neke upečatljive citate kad svršim s čitanjem neke knjige, sad to ne činim. Napisat ću po sjećanju, odnosno parafrazirati meni tako jaku misao koja je ostala negdje u meni ugravirana i upečatljiva a to je da je ljubav pronalaženje zajedničkog viđenja stvarnosti. Zar to nije ljubav? Zar to i nije ona poetička ljubav o kojoj i Kundera govori? Subjektivno traženje odraza sebe u nekome drugome, vječni ideal kome se teži, poetski jer je nemoguć, ali ideal jer je ostvariv. Hemon se šeće kroz bosanski autohtoni, ustaljeni jezik sklapajući mozaik svojih sjećanja i uspomena pritom ga stavljajući u širi kontekst pojavne stvarnosti pokatkad propitujući metafizička pitanja. Njegov odlazak u Ameriku, Chicago, prolazak kroz rat njegovog prijatelja Vebe koji se susretao sa svojim...

Jedno jutro dvojica nepoznatih dolaze Jozefu K. i privode ga ne objašnjavajući mu zašto je uhapšen. Slijedi mukotrpno batrganje sirotog Jozefa, borba sa sistemom, sa koruptivnom krabuljom, kriptičnim krinkama... U opskurnoj atmosferi otuđenosti, Jozefova nemogućnost da uopće dozna smisao svoje borbe, razlog i osobnu krivnju, skončava kao pas ... Sve dvojbe koje imam, mračne emocije koje nosim u sebi Kafka ispisuje tako jasno, secirajući društvo kao nemilosrdnu mašineriju koja ne dopušta pristup i mrvi sve što joj se na putu nađe. Osadašnjimo ( aggiornamento ) li situaciju i zbilju Jozefovih frenetičnih vrtnji u mjestu, shvatit ćemo da je vrijeme koje mi živimo - kafkijansko. Iako naizgled trivijalna besmislena priča o privođenju jednog čovjeka u odsustvu prisebnog i potunog sebstva, zatočenog u raljama alijenacije, ispodpovršinski sloj Procesa nosi u sebi pravne delikte, načela, zakone iz kojih su derivirani mnogi juridički propisi, teološki leluja između predanosti...

I drvo je bilo srećno. Rečenica koja, što više biva ponavljana, nanovo otkriva poentu dobrog odnosa, ma kakvu on označiteljsku crtu imao. Nesebičnost i toplina darivanja drveta su odraz iskrenog, iskonskog, nevinog, napose dječijeg odnosa spram ljubavi i poklanjanju. Dat ću sve što imam da bi ti bio sretan - kao da progovara iz ove knjige. Ova knjiga je dječija, ilustrovana ali dira svako biće. Na kraju krajeva, svi samo žele mirno utočište i smiraj, skrašenje i bijeg od života. Drugo naravoučenije je: toksična i loša ljubav/odnos u konačnici donosi ishod: poraz-poraz, gubitak-gubitak.

Za razliku od njegovih poznatih romana Istočni divan i Šahrijarov prsten , Karahasan nas izvlači iz te složene strukture zavaravajući nas naizglednom jednostavošću priče o Sari, odnosno Serafini. U ovom romanu nema složenosti pripovjednih tokova, nema preplitanja mnoštva književnih tehnika, štaviše, autor se ne hvata u koštac sa mnogo tema (koje inače izvrsno obradi), već on ponire u našeg naratora, tako bliskog njemu, njegovom razmišljanju i digresijama ujedno dopuštajući čitaocu da iz vizure jednog profesora osmotri stvarnost i njeno pounutrenje iz takve perspektive. S druge strane, imamo nekoliko upečatljivih i nezaboravnih likova, Saru/Serafinu, Dubravka, a zatim i seriju ne manje važnih ali kroz knjigu ne toliko iskrsavajućih: Antonija, Kenan, H., Dervo... Svi oni grade i pletu mrežu ljudskih odnosa nerazmrsivu i površno motreći, teško shvatljivu. Radnja smještena u ratno i opkoljeno Sarajevo omogućava likovima da njihovo kretanje kroz te kozmičke dimenzije te...

Recenziju je najbolje početi sa krunskom idejom a nju je autor obrazložio u jednom od 7 dijelova knjige. Čitava ova knjiga je roman u formi varijacija. Pojedini dijelovi slijede jedan za drugim, kao pojedini dijelovi ceste koja vodi u temu, u misao, u jednu jedinu situaciju čije mi se razumijevanje gubi u nedostižnom. Citate iz ove knjige je nemoguće pobrojati. Obiluje razmišljanjima autora, značajnim rečenicama, onim koje se ubrizgaju u podsvijest i tu ostaju da kroje naše dalje razmišljanje. Autor je ovom knjigom želio otići nekamo gdje stvari nemaju težine , kako kaže junakinja Tamina ophrvana teretom života i ravnodušnošću u koju tone. Ova knjiga je siže nekolicine drugih Kunderinih djela, muzikološka studija, filozofski rad, roman, zbirka priča, sve navedeno, ali i ništa od navedenog. Teško je ovaj roman svrstati u konkretnu kategoriju romana. Kao što i sam autor veli, sazdan je od 7 komplementarnih dijelova, te je pisan kao muzička varijacija....