Iz sehare mojih čitanja

Sve se raspada u vama nakon čitanja ove knjige. Roman Chinue Achebea prikazuje bolje nego li bilo kakva povijest Afrike, historija Nigerije, geneza Igbo/Ibo naroda unutarnje raslojavanje plemenskih zakona, moralnih kodeksa, uvjerenja i ljudskog Ja. Kroz neobično interesantnu strukturu romana, na površinu biva iznjedren jedan itekako važan narativ - onaj koji objašnjava na koji je način uspostavljen i podešen život unutar jednog plemena, unutar jednog naroda o kojem jako malo znamo. Saznajemo smisao života, božanstva koja oni svetkuju, mitološku dimenziju duboko inkorporiranu u njihovo unutarnje kolektivno biće. Pritom, možemo primijetiti da se ambicije i konačni ciljevi čovjeka dalekog od civilizacijskih dostignuća, tehnološki prosperitetnog doba ne razlikuje umnogome od čovjeka koji živi za dan, za titulu, za slavu, za moć. Zapravo, ovi ljudi su samo otvoreni u pogledu toga što žele postići i načina na koji čine stvari. Kad onda počinje taj raspad iz samog naslova...

Imajući u vidu da je ovo moje drugo, napose ozbiljnije čitanje Kunderine knjige Nepodnošljiva lakoća postojanja , ono srednjoškolsko bih sada mogao polagano potisnuti u zaborav pitajući se Beethovenovim pitanjem Muss es sein? na što bi mi vremensko-prostorni kontinuum dao siguran odgovor: Es muss sein. Težina, neophodnost i vrijednost su samo tri međusobno povezana pojma: teško je samo ono što je neophodno, samo ono što je teško ima vrijednost. Na drugom mjestu, Kundera veli: U nužnosti nema čarolija, a slučajnost ih je puna. Ovaj filozofski roman bih mogao osloviti svakojakim nazivima, ali mislim da nijedan od njih ne bi specificirao šta je to što je u njemu tematski najistaknutije, šta je to što ga čini posebnim. To su vjerovatno sve one misli  koje ostaju na svakoj stranici čitanja u nama, neizrečene ali uprisutnjene. Roman o ljubavi - da, ali ljubavni roman - ne. Kundera propituje ljudsko ponašanja u, kako on sam kaže, "klopci u koju se pretvorio život...

... postoji jedan Bog ljubavi koji nas je stvorio ovde na svetu da bismo živeli u svetu. Ciceron kaže da je ispovediti se lek za onoga ko je grešio. Život je tako kratak (lat. Vita brevis). Kroz ovo kratko djelo pisano u nekoj feljtonskoj, ili čak epistolarnoj formi, Gorder nas vodi kroz stvarno/fiktivno pismo Florije Emilije kršćanskom svecu Aureliju Augustinu koji u svojim Ispovestima spominje da je izvjestan broj godina svog života proveo u vanbračnoj ljubavi sa ženom, ali ne detaljiše o tome, jer se fokusira na spasenje sopstvene duše. Upravo ta žena odgovara spomenutom čovjeku pismom (tj. ovom knjigom - Codex floriae) u kojem argumentovano i slojevito ali koncizno pokazuje neutemeljenost Aurelijevih stavova i logike. Još važnije, ova knjiga nam pruža uvid u jedan povijesni kontekst koji razgolićava stereotip koji se formira ne znajući mnogo o nečijem životu već samo ono što nam se javno nudi. Na koncu, svi smo mi ljudi.

Potpuno mi je jasno zašto ovu knjigu smatraju savremenim klasikom. Knjiga čija je tema aktuelna možda i više nego u svoje vrijeme, spaljivanje i uništavanje knjiga i kuća u kojima se knjige nalaze. No, sam problem, kako ga i autor Bradbury pojašnjava, nije posjedovanje već čitanje knjiga. Knjige nisu opasne ako samo tako stoje kao beskorisni objekti na koje prašina pada postajući tako ne-knjige. Opasne su samo onda kada bivaju čitane, kada bezbrojni univerzumi ideja poteku našim umovima. Tada, istina, postajemo smrtonosni, besmrtni, ubojice jer jedino piće vječnosti koje nam zaista daje dah onostranog jesu knjige. Povedi me, Montag! Povedi sa sobom daleko od svijeta gdje TV-zidovi ispiru mozgove, daleko od svijeta gdje se dan-noć puštaju sapunice, epizode i riječi, riječi, riječi, mnogo riječi bez značenja i smisla. Budimo izgnanici od takvog naroda, bježimo da čitamo Shawa, Shakespearea, Platona, Ortega y Gasseta... Jer, ne morate ljudima uništiti vladu, banku da b...

Sjajna knjiga iz pera ispolinskog autora. Ne znam kako o ovoj knjizi govoriti objektivno-kritički kad sam kroz ove lične eseje, intimne priče Saše Hemona proživio subjektivnu ekstazu. Iako običavam vaditi neke upečatljive citate kad svršim s čitanjem neke knjige, sad to ne činim. Napisat ću po sjećanju, odnosno parafrazirati meni tako jaku misao koja je ostala negdje u meni ugravirana i upečatljiva a to je da je ljubav pronalaženje zajedničkog viđenja stvarnosti. Zar to nije ljubav? Zar to i nije ona poetička ljubav o kojoj i Kundera govori? Subjektivno traženje odraza sebe u nekome drugome, vječni ideal kome se teži, poetski jer je nemoguć, ali ideal jer je ostvariv. Hemon se šeće kroz bosanski autohtoni, ustaljeni jezik sklapajući mozaik svojih sjećanja i uspomena pritom ga stavljajući u širi kontekst pojavne stvarnosti pokatkad propitujući metafizička pitanja. Njegov odlazak u Ameriku, Chicago, prolazak kroz rat njegovog prijatelja Vebe koji se susretao sa svojim...

Jedno jutro dvojica nepoznatih dolaze Jozefu K. i privode ga ne objašnjavajući mu zašto je uhapšen. Slijedi mukotrpno batrganje sirotog Jozefa, borba sa sistemom, sa koruptivnom krabuljom, kriptičnim krinkama... U opskurnoj atmosferi otuđenosti, Jozefova nemogućnost da uopće dozna smisao svoje borbe, razlog i osobnu krivnju, skončava kao pas ... Sve dvojbe koje imam, mračne emocije koje nosim u sebi Kafka ispisuje tako jasno, secirajući društvo kao nemilosrdnu mašineriju koja ne dopušta pristup i mrvi sve što joj se na putu nađe. Osadašnjimo ( aggiornamento ) li situaciju i zbilju Jozefovih frenetičnih vrtnji u mjestu, shvatit ćemo da je vrijeme koje mi živimo - kafkijansko. Iako naizgled trivijalna besmislena priča o privođenju jednog čovjeka u odsustvu prisebnog i potunog sebstva, zatočenog u raljama alijenacije, ispodpovršinski sloj Procesa nosi u sebi pravne delikte, načela, zakone iz kojih su derivirani mnogi juridički propisi, teološki leluja između predanosti...