Jedno jutro dvojica nepoznatih dolaze Jozefu K. i
privode ga ne objašnjavajući mu zašto je uhapšen. Slijedi
mukotrpno batrganje sirotog Jozefa, borba sa sistemom,
sa koruptivnom krabuljom, kriptičnim krinkama... U
opskurnoj atmosferi otuđenosti, Jozefova nemogućnost
da uopće dozna smisao svoje borbe, razlog i osobnu
krivnju, skončava kao pas...
Sve dvojbe koje imam, mračne emocije koje nosim u
sebi Kafka ispisuje tako jasno, secirajući društvo kao
nemilosrdnu mašineriju koja ne dopušta pristup i mrvi
sve što joj se na putu nađe. Osadašnjimo
(aggiornamento) li situaciju i zbilju Jozefovih
frenetičnih vrtnji u mjestu, shvatit ćemo da je vrijeme
koje mi živimo - kafkijansko.
Iako naizgled trivijalna besmislena priča o privođenju
jednog čovjeka u odsustvu prisebnog i potunog sebstva,
zatočenog u raljama alijenacije, ispodpovršinski
sloj Procesa nosi u sebi pravne delikte, načela, zakone iz
kojih su derivirani mnogi juridički propisi, teološki leluja
između predanosti i ateizma kao dislociranosti apsurda
koji je antipod samom sukusu radnje, sociološki
osviještava postmodernog čovjeka o nazadnostima
i litosti (što bi rekao Kundera) industrijalizacije...
Svevremenski roman. Kazivanje o jednom vremenu
ogoljeno do kosti a ipak lirično, poetski i estetski moćno.
Jedno jutro dvojica nepoznatih dolaze Jozefu K. i privode ga ne objašnjavajući mu zašto je uhapšen. Slijedi mukotrpno batrganje sirotog Jozefa, borba sa sistemom, sa koruptivnom krabuljom, kriptičnim krinkama. U opskurnoj atmosferi otuđenosti, Jozefova nemogućnost da uopće dozna smisao svoje borbe, razlog i osobnu krivnju, skončava kao pas. Prateći cjelokupnost radnje ovoga romana, čitaoc osjeća da je Kafka iz vremena zbivanja ekstraktovao supstrat vremena, pa protagonistu ostavio u svome žiću i biću, u svome psihološkom vremenu koje se karakteriše kao kružno vrijeme, unutarnje vrijeme lika. Polagano nestaje diskurzivni kontinuitet, redoslijed zbivanja se zapravo javlja kao niz anahronija te na semantičkom obzorju promatranja vremena, svijet se pretvara u borhesovsku scenu s ogledalima. Protičući usporeno, retardirano, odvajajući se od stvarnosti, vrijeme gubi svoju dimenziju izmjerljivosti, otuda Kafkini satovi kao da žele naglasiti izdvojenost onoga što se događa unutar lika od onoga što se dešava izvan njega.
To ciklično vrijeme koje se u svojoj spiralnosti jamačno veže za Jozefov bitak u ontološkoj naravi imanentno obgrljuje cijelu strukturu romana, te i prostorna dimenzija naposljetku biva gurnuta u ambis nedefiniranosti, u maglu fluidnog pretapanja dimenzija. Jozef u takvoj stvarnosti koja gravitira ka osjećaju metafizičkog, čija je kvintesencijalnost onkraj ovog bitka, ne pronalazi smisao i u takvoj ispraznoj nezaokruženosti u smislu prekida tok vlastitog vremena nesvjesno niti namjerno, prekidajući nit vlastitog života. Usljed gubitka kauzalno-konzekventnih relacija već na samom početku romana, stvara se vremenski vakuum, praznina koju likovi u romanu nikad ne mogu popuniti. Da se ne bi potpuno izgubila ta orijentacija, s vremena na vrijeme čitaocu je pružen uvid kroz matematičko, mjerljivo vrijeme tako što se nagovijesti i predoči neki događaj koji se zbio kako bi se u vremenu trenutačnost mogla smjestiti na osi između onog što je bilo i onog što će biti. Upravo taj nedostatak vremenske orijentiranosti je posljedica kontingencije koja se javlja već sa prvim rečenicama, kada slučajnost stupa u roman bez uzroka, bez retrospektivnog flash-backa, već jednostavno kao mogućnost, kao modus postojanja. Otuda domen realnog prestaje biti opcija, te topos mogućeg bivstovanja dobija nadrealnu, fantastičnu dimenziju koja je put u vrijeme koje se u svome nepretrgnutom začaranom krugu vraća samome sebi, zaokružujući apsurd bilo kakvog postojanja i ukidanjem smislenosti besmisao postaje modus vivendi inherentno dobu i epohi u kojoj je Kafka živio.
privode ga ne objašnjavajući mu zašto je uhapšen. Slijedi
mukotrpno batrganje sirotog Jozefa, borba sa sistemom,
sa koruptivnom krabuljom, kriptičnim krinkama... U
opskurnoj atmosferi otuđenosti, Jozefova nemogućnost
da uopće dozna smisao svoje borbe, razlog i osobnu
krivnju, skončava kao pas...
Sve dvojbe koje imam, mračne emocije koje nosim u
sebi Kafka ispisuje tako jasno, secirajući društvo kao
nemilosrdnu mašineriju koja ne dopušta pristup i mrvi
sve što joj se na putu nađe. Osadašnjimo
(aggiornamento) li situaciju i zbilju Jozefovih
frenetičnih vrtnji u mjestu, shvatit ćemo da je vrijeme
koje mi živimo - kafkijansko.
Iako naizgled trivijalna besmislena priča o privođenju
jednog čovjeka u odsustvu prisebnog i potunog sebstva,
zatočenog u raljama alijenacije, ispodpovršinski
sloj Procesa nosi u sebi pravne delikte, načela, zakone iz
kojih su derivirani mnogi juridički propisi, teološki leluja
između predanosti i ateizma kao dislociranosti apsurda
koji je antipod samom sukusu radnje, sociološki
osviještava postmodernog čovjeka o nazadnostima
i litosti (što bi rekao Kundera) industrijalizacije...
Svevremenski roman. Kazivanje o jednom vremenu
ogoljeno do kosti a ipak lirično, poetski i estetski moćno.
Jedno jutro dvojica nepoznatih dolaze Jozefu K. i privode ga ne objašnjavajući mu zašto je uhapšen. Slijedi mukotrpno batrganje sirotog Jozefa, borba sa sistemom, sa koruptivnom krabuljom, kriptičnim krinkama. U opskurnoj atmosferi otuđenosti, Jozefova nemogućnost da uopće dozna smisao svoje borbe, razlog i osobnu krivnju, skončava kao pas. Prateći cjelokupnost radnje ovoga romana, čitaoc osjeća da je Kafka iz vremena zbivanja ekstraktovao supstrat vremena, pa protagonistu ostavio u svome žiću i biću, u svome psihološkom vremenu koje se karakteriše kao kružno vrijeme, unutarnje vrijeme lika. Polagano nestaje diskurzivni kontinuitet, redoslijed zbivanja se zapravo javlja kao niz anahronija te na semantičkom obzorju promatranja vremena, svijet se pretvara u borhesovsku scenu s ogledalima. Protičući usporeno, retardirano, odvajajući se od stvarnosti, vrijeme gubi svoju dimenziju izmjerljivosti, otuda Kafkini satovi kao da žele naglasiti izdvojenost onoga što se događa unutar lika od onoga što se dešava izvan njega.
To ciklično vrijeme koje se u svojoj spiralnosti jamačno veže za Jozefov bitak u ontološkoj naravi imanentno obgrljuje cijelu strukturu romana, te i prostorna dimenzija naposljetku biva gurnuta u ambis nedefiniranosti, u maglu fluidnog pretapanja dimenzija. Jozef u takvoj stvarnosti koja gravitira ka osjećaju metafizičkog, čija je kvintesencijalnost onkraj ovog bitka, ne pronalazi smisao i u takvoj ispraznoj nezaokruženosti u smislu prekida tok vlastitog vremena nesvjesno niti namjerno, prekidajući nit vlastitog života. Usljed gubitka kauzalno-konzekventnih relacija već na samom početku romana, stvara se vremenski vakuum, praznina koju likovi u romanu nikad ne mogu popuniti. Da se ne bi potpuno izgubila ta orijentacija, s vremena na vrijeme čitaocu je pružen uvid kroz matematičko, mjerljivo vrijeme tako što se nagovijesti i predoči neki događaj koji se zbio kako bi se u vremenu trenutačnost mogla smjestiti na osi između onog što je bilo i onog što će biti. Upravo taj nedostatak vremenske orijentiranosti je posljedica kontingencije koja se javlja već sa prvim rečenicama, kada slučajnost stupa u roman bez uzroka, bez retrospektivnog flash-backa, već jednostavno kao mogućnost, kao modus postojanja. Otuda domen realnog prestaje biti opcija, te topos mogućeg bivstovanja dobija nadrealnu, fantastičnu dimenziju koja je put u vrijeme koje se u svome nepretrgnutom začaranom krugu vraća samome sebi, zaokružujući apsurd bilo kakvog postojanja i ukidanjem smislenosti besmisao postaje modus vivendi inherentno dobu i epohi u kojoj je Kafka živio.
Primjedbe
Objavi komentar