Dževad Karahasan: Sara i Serafina

Za razliku od njegovih poznatih romana Istočni
divan i Šahrijarov prsten, Karahasan nas izvlači iz te
složene strukture zavaravajući nas naizglednom
jednostavošću priče o Sari, odnosno Serafini.
U ovom romanu nema složenosti pripovjednih tokova,
nema preplitanja mnoštva književnih tehnika, štaviše,
autor se ne hvata u koštac sa mnogo tema (koje inače
izvrsno obradi), već on ponire u našeg naratora, tako
bliskog njemu, njegovom razmišljanju i digresijama
ujedno dopuštajući čitaocu da iz vizure jednog profesora
osmotri stvarnost i njeno pounutrenje iz takve
perspektive.
S druge strane, imamo nekoliko upečatljivih i
nezaboravnih likova, Saru/Serafinu, Dubravka, a zatim i
seriju ne manje važnih ali kroz knjigu ne toliko
iskrsavajućih: Antonija, Kenan, H., Dervo...

Svi oni grade i pletu mrežu ljudskih odnosa nerazmrsivu
i površno motreći, teško shvatljivu. Radnja smještena u
ratno i opkoljeno Sarajevo omogućava likovima da
njihovo kretanje kroz te kozmičke dimenzije teče kroz
instancu ljubavi, topline, razumijevanja, komuniciranja,
tišine i oslobađanja.
Naravno, temeljna Karahasanova pitanja o razgovoru,
smislu, tišini ostaju pohranjena negdje na stranicama ove
knjige zbog čega bih je svakome preporučio za čitanje.
Svojom neobičnošću privlači, ali i postavlja mnogo
teških pitanja.
Ovom knjigom za mene je Karahasan rekao: "Ma daj,
uredu je da Kenan ima krštenicu da bi izašao iz rata,"
također i "Zovem se Serafina, ili kako god treba, ako će
me to spasiti logora"...
Jedna od najboljih misli, koja me nekako rasteretila, a
pogodila je u srž mog bića je:

Vi dobro znate koliko je lakše znati u sebi i
razgovarati sa sobom nego objasniti i izgovoriti pred
drugim. Upravo me bole i vrijeđaju sva ova
pojednostavljenja...