Valjda i dolazimo na svijet jedni radi drugih. Jedni od
drugih. Jedni za druge i jedni drugima.
"Šahrijarov prsten" onaj je arhetip knjige iz kojeg bismo
mogli beskrajno crpiti i apstrahirati citate, misli, ideje,
naravoučenija a ipak nikad ne bismo došli do onog
temeljnog i najdubljeg sedimenta. Karahasanove knjige
su i inače, kako ih on naziva, razgovori, a ova je tipičan
primjer takve. Kroz razgovor sa čitaocem raskriva se
kriptičnost alteriteta, razumijevanje i odnos prema
Drugome, razumijevanje sebe kroz Drugoga, te
cjelovitost i smisao egzistencije u geografskom toposu
na kom smo smješteni.
Na jednom mjestu Karahasan kaže da je temeljna
bosanska potreba - potreba za odlaskom. Da li je to
zaista tako? Ili pak, kroz kontekstualizaciju romana koji
tretira ratno Sarajevo, Sarajevo ponad kojeg prolijeću
neprijateljski avioni, uviđamo da je jedini pronalazak
sebe i svojega bio izvan dosega poznatog i svojega. Tu
dolazimo do simbola koji opkružuje knjigu i sve tri
narativne linije - Faruka, Figanija i Bella, a to je farnak.
Sam Karahasan kaže: "Da bi odnekud otišao moraš tu
biti, da bi postao otpadnik moraš prije toga pripadati.
Odlazi se samo sa mjesta na kojemu se jeste. A ti si...
farnak."
Ispreplitanje narativa u ovom romanu strukture prstena
inherentno je i imanentno nazivu romana kojeg Azra
simbolično spominje pred sami kraj knjige - navodno je
car Šahrijar darovao Šeherzadu koja mu je pripovijedala
1001 noć zaredom prstenom od rubina, a onda se jedno
jutro probudio i zatekao pored sebe praznu posteljinu sa
napravom za prenošenje glasa na njoj. Car je pomislio
(baš kao i Azra) da je sebi umislio Šeherzadino
(Farukovo) postojanje, ali se onda sjetio da joj je
darovao taj prsten kojeg sada nema na njegovoj ruci.
Tako se Azra Faruka prisjeća i pokušava ga dozvati i
prizvati svojim sjećanjima na njegove eseje, na njegove
beskrajne monologe i razgovore kroz koje joj se otkrivao
a onomad nije bila potpuno svjesna toga.
Esejiziranje likova specifično za Karahasanove romane
daje dubinu ovom remek-djelu. Svaki lik u knjizi,
primarno protagoniste koji nose radnju i smisao, a onda i
ostali, ima svoj esej koji ga čini specifičnim i to ga
izdvaja od drugih. To karakteristično esejiziranje nalik je
onom Milana Kundere a unutarnji monolozi kojima se
otkriva hinterbina djelovanja svakog lika ponaosob
inherentna je Saulu Bellowu tako da ovaj roman
intertekstualno, metatekstualno i metanarativno
komunicira sa velikim djelima svjetske književnosti.
Iako je sudbina svakog farnaka da skonča na magarcu,
Faruk, za razliku od Figanija i Bella, nije u stanju niti da
pobjegne od sebe niti da nađe sebe. Priča se poput elipse
vraća i to i jest čar ove avanture koju nudi
roman Šahrijarov prsten koji je na svim - estetičkim,
stilskim, književnim, poetskim, teološkim, filozofskim,
političkim - razinama umjetničko remek-djelo.
drugih. Jedni za druge i jedni drugima.
"Šahrijarov prsten" onaj je arhetip knjige iz kojeg bismo
mogli beskrajno crpiti i apstrahirati citate, misli, ideje,
naravoučenija a ipak nikad ne bismo došli do onog
temeljnog i najdubljeg sedimenta. Karahasanove knjige
su i inače, kako ih on naziva, razgovori, a ova je tipičan
primjer takve. Kroz razgovor sa čitaocem raskriva se
kriptičnost alteriteta, razumijevanje i odnos prema
Drugome, razumijevanje sebe kroz Drugoga, te
cjelovitost i smisao egzistencije u geografskom toposu
na kom smo smješteni.
Na jednom mjestu Karahasan kaže da je temeljna
bosanska potreba - potreba za odlaskom. Da li je to
zaista tako? Ili pak, kroz kontekstualizaciju romana koji
tretira ratno Sarajevo, Sarajevo ponad kojeg prolijeću
neprijateljski avioni, uviđamo da je jedini pronalazak
sebe i svojega bio izvan dosega poznatog i svojega. Tu
dolazimo do simbola koji opkružuje knjigu i sve tri
narativne linije - Faruka, Figanija i Bella, a to je farnak.
Sam Karahasan kaže: "Da bi odnekud otišao moraš tu
biti, da bi postao otpadnik moraš prije toga pripadati.
Odlazi se samo sa mjesta na kojemu se jeste. A ti si...
farnak."
Ispreplitanje narativa u ovom romanu strukture prstena
inherentno je i imanentno nazivu romana kojeg Azra
simbolično spominje pred sami kraj knjige - navodno je
car Šahrijar darovao Šeherzadu koja mu je pripovijedala
1001 noć zaredom prstenom od rubina, a onda se jedno
jutro probudio i zatekao pored sebe praznu posteljinu sa
napravom za prenošenje glasa na njoj. Car je pomislio
(baš kao i Azra) da je sebi umislio Šeherzadino
(Farukovo) postojanje, ali se onda sjetio da joj je
darovao taj prsten kojeg sada nema na njegovoj ruci.
Tako se Azra Faruka prisjeća i pokušava ga dozvati i
prizvati svojim sjećanjima na njegove eseje, na njegove
beskrajne monologe i razgovore kroz koje joj se otkrivao
a onomad nije bila potpuno svjesna toga.
Esejiziranje likova specifično za Karahasanove romane
daje dubinu ovom remek-djelu. Svaki lik u knjizi,
primarno protagoniste koji nose radnju i smisao, a onda i
ostali, ima svoj esej koji ga čini specifičnim i to ga
izdvaja od drugih. To karakteristično esejiziranje nalik je
onom Milana Kundere a unutarnji monolozi kojima se
otkriva hinterbina djelovanja svakog lika ponaosob
inherentna je Saulu Bellowu tako da ovaj roman
intertekstualno, metatekstualno i metanarativno
komunicira sa velikim djelima svjetske književnosti.
Iako je sudbina svakog farnaka da skonča na magarcu,
Faruk, za razliku od Figanija i Bella, nije u stanju niti da
pobjegne od sebe niti da nađe sebe. Priča se poput elipse
vraća i to i jest čar ove avanture koju nudi
roman Šahrijarov prsten koji je na svim - estetičkim,
stilskim, književnim, poetskim, teološkim, filozofskim,
političkim - razinama umjetničko remek-djelo.
Primjedbe
Objavi komentar