Imajući u vidu da je ovo moje drugo, napose ozbiljnije
čitanje Kunderine knjige Nepodnošljiva lakoća
postojanja, ono srednjoškolsko bih sada mogao
polagano potisnuti u zaborav pitajući se Beethovenovim
pitanjem Muss es sein? na što bi mi vremensko-prostorni
kontinuum dao siguran odgovor: Es muss sein.
Težina, neophodnost i vrijednost su samo tri
međusobno povezana pojma: teško je samo ono što je
neophodno, samo ono što je teško ima vrijednost.
Na drugom mjestu, Kundera veli:
U nužnosti nema čarolija, a slučajnost ih je puna.
Ovaj filozofski roman bih mogao osloviti svakojakim
nazivima, ali mislim da nijedan od njih ne bi specificirao
šta je to što je u njemu tematski najistaknutije, šta je to
što ga čini posebnim. To su vjerovatno sve one misli
koje ostaju na svakoj stranici čitanja u nama, neizrečene
ali uprisutnjene. Roman o ljubavi - da, ali ljubavni
roman - ne. Kundera propituje ljudsko ponašanja u, kako
on sam kaže, "klopci u koju se pretvorio život", daje nam
sve na pladnju ali onda odluku i mišljenje o junacima
ostavlja samo nama.
Autor nam daje fragmente, parčiće jedne šire slike, a
onda ih, kao enigmu, kao puzzle, slaže u jedan veliki
mozaik predodređenja, života protkanih nitima drugih
života i tako u nedogled da bismo shvatili da svaki akt
ima svoj pred-akt, a svaki pred-akt ima svoju preteču, da
svaka emocija ima svoje pobuđenje koje je onkraj nas,
koje prebiva u nekom prostoru između ratia i emotia...
Zar nije apsurdno pitati se da li čovjek može imati
erotsku pobudu na let lastavice? Možda, ukoliko stvari
osmotrimo sa našeg kolokvijalnog stajališta. No, kod
Kundere, stvari drukčije funkcionišu. On filozofski
propituje zupčanike u našim glavama, mentalni set
društva a i pojedinca, te povezanost ovog dvoga.
Ponovo kažem, potcrtavajući tu stilsku nit - kao film, kao flashbackovi, kao
Hitchcock, izuzetno moćna presijecanja, naročito dobra
sinhronizacija likova i radnje, tako snažna priča o
otuđenosti čovjeka od čovjeka prožeta ironiziranjem i
banaliziranjem stvarnosti i metafizičkog koncepta duha i
tijela, lakoće i težine...
I mada to nije ni izbliza dostatno koliko bi se dalo govoriti o ovoj knjizi, želeći privući nekoga na čitanje koje će proizvesti dulju i dublju priču, ovdje se zaustavljam.
Maestralno.
čitanje Kunderine knjige Nepodnošljiva lakoća
postojanja, ono srednjoškolsko bih sada mogao
polagano potisnuti u zaborav pitajući se Beethovenovim
pitanjem Muss es sein? na što bi mi vremensko-prostorni
kontinuum dao siguran odgovor: Es muss sein.
Težina, neophodnost i vrijednost su samo tri
međusobno povezana pojma: teško je samo ono što je
neophodno, samo ono što je teško ima vrijednost.
Na drugom mjestu, Kundera veli:
U nužnosti nema čarolija, a slučajnost ih je puna.
Ovaj filozofski roman bih mogao osloviti svakojakim
nazivima, ali mislim da nijedan od njih ne bi specificirao
šta je to što je u njemu tematski najistaknutije, šta je to
što ga čini posebnim. To su vjerovatno sve one misli
koje ostaju na svakoj stranici čitanja u nama, neizrečene
ali uprisutnjene. Roman o ljubavi - da, ali ljubavni
roman - ne. Kundera propituje ljudsko ponašanja u, kako
on sam kaže, "klopci u koju se pretvorio život", daje nam
sve na pladnju ali onda odluku i mišljenje o junacima
ostavlja samo nama.
Autor nam daje fragmente, parčiće jedne šire slike, a
onda ih, kao enigmu, kao puzzle, slaže u jedan veliki
mozaik predodređenja, života protkanih nitima drugih
života i tako u nedogled da bismo shvatili da svaki akt
ima svoj pred-akt, a svaki pred-akt ima svoju preteču, da
svaka emocija ima svoje pobuđenje koje je onkraj nas,
koje prebiva u nekom prostoru između ratia i emotia...
Zar nije apsurdno pitati se da li čovjek može imati
erotsku pobudu na let lastavice? Možda, ukoliko stvari
osmotrimo sa našeg kolokvijalnog stajališta. No, kod
Kundere, stvari drukčije funkcionišu. On filozofski
propituje zupčanike u našim glavama, mentalni set
društva a i pojedinca, te povezanost ovog dvoga.
Ponovo kažem, potcrtavajući tu stilsku nit - kao film, kao flashbackovi, kao
Hitchcock, izuzetno moćna presijecanja, naročito dobra
sinhronizacija likova i radnje, tako snažna priča o
otuđenosti čovjeka od čovjeka prožeta ironiziranjem i
banaliziranjem stvarnosti i metafizičkog koncepta duha i
tijela, lakoće i težine...
I mada to nije ni izbliza dostatno koliko bi se dalo govoriti o ovoj knjizi, želeći privući nekoga na čitanje koje će proizvesti dulju i dublju priču, ovdje se zaustavljam.
Maestralno.
Primjedbe
Objavi komentar