Recenziju je najbolje početi sa krunskom idejom a nju je
autor obrazložio u jednom od 7 dijelova knjige.
Čitava ova knjiga je roman u formi varijacija. Pojedini
dijelovi slijede jedan za drugim, kao pojedini dijelovi
ceste koja vodi u temu, u misao, u jednu jedinu situaciju
čije mi se razumijevanje gubi u nedostižnom.
Citate iz ove knjige je nemoguće pobrojati. Obiluje
razmišljanjima autora, značajnim rečenicama, onim koje
se ubrizgaju u podsvijest i tu ostaju da kroje naše dalje
razmišljanje. Autor je ovom knjigom želio otići nekamo
gdje stvari nemaju težine , kako kaže junakinja Tamina
ophrvana teretom života i ravnodušnošću u koju tone.
Ova knjiga je siže nekolicine drugih Kunderinih djela,
muzikološka studija, filozofski rad, roman, zbirka priča,
sve navedeno, ali i ništa od navedenog. Teško je ovaj roman svrstati u konkretnu kategoriju romana. Kao što i
sam autor veli, sazdan je od 7 komplementarnih dijelova,
te je pisan kao muzička varijacija. Oni malo upućeniji u
teoriju muziku će shvatiti o čemu se radi.
O čemu se radi, zapravo? Kada kroz kompoziciju
određeni pasaž ponavljamo sa malim promjenama, te na
glavnu temu upisujemo slikopis šarolikosti, činimo to
varijacijama. Čak i nazivi poglavlja se ponavljaju, kao i
likovi. Knjiga smijeha i zaborava poetska je igra,
muzičko-lirska esejistika, roman u pričama, priče u
romanu koje tretiraju živote ljudi na rubu egzistencije.
Osmijeh kao simbol mnogostruko provučen kroz knjigu
iznad je ovog svijeta, svijeta koji nije u prevlasti niti
anđela niti demona. Osmijeh je dar, metakozmički i
osmijehom gravitiramo da se otrgnemo od zaborava koji
je poguban - a što je i glavna tema na koju su pravljene
varijacije - zaborav na komuizam, Čehoslovačku, Praško
proljeće...
Forma varijacija je forma maksimalne koncentracije i
omogućava kompozitoru da govori o samoj stvari, da ide
ravno ka njenom jezgru. Obavezno čitati. Više puta.
Primjedbe
Objavi komentar